Kad me urednik zamolio da napišem članak na ovu temu, prvo što sam pomislio je da ne znam temeljem čega sam ja ekspert za nju, a da bih se odvažio o njoj pisati iz navodno kompetentne perspektive. Sve tvrtke se s ovom kriznom situacijom pokušavaju nostiti na najbolji način, Altus tu nije ni po čemu poseban.

Ovo pitanje prilično često čujem od prijatelja i poznanika, a zapravo je krivo postavljeno. Za razliku od komercijalne avijacije, u kojoj uzrok velike većine nesreća leži u tehničkim kvarovima, u generalnoj avijaciji (kako je službeni naziv za malu avijaciju) 74,5% svih nesreća sa smrtnim posljedicama prouzročio je pilot. 8,2% tragedija su prouzročili mehanički kvarovi. Od te brojke veća je čak i kategorija ostalo/nepoznato sa 17,3%. Dakle, koliko ste sigurni u malom avionu zapravo sa samim avionom i njegovom ispravnošću skoro da nema veze, oni su toliko robusni da se kvarovi sa smrtnim posljedicama gotovo i ne dešavaju. Problem su ljudi.

Kad netko kaže da brzina znači život, to zvuči kao patetična izjava Toma Cruisea u „Danima groma“, ili takva neka holivudska smijurija. Međutim, u avionu to je vrlo doslovna i stvarna istina. Samo dok postoji dovoljna brzina opstrujavanja zraka oko površina zrakoplova, postoji i uzgon koji avion drži u zraku. Jedan od drilova koje instruktor upucava pilotu učeniku u glavu, kroz cijelo školovanje, je da pilot prvo leti, onda navigira, a tek onda razgovara s kontrolom leta. Ovo „prvo leti“ na prvom mjestu znači da održava brzinu aviona i odstojanje od prepreka.

Charles Lindbergh, propali student tehničkog fakulteta, radio je kod nekog vlasnika nekog dvokrilca, fizičke poslove i poslove održavanja, a ne bi li ga ovaj učio letjeti. Bilo je tu i cirkuskih točaka stajanja na gornjim krilima aviona u letu, pri čemu Lindbergh nikako nije bio taj koji je zrakoplovom upravljao. Školovanje je išlo slabije nego šljaka, uglavnom zbog škrtosti gazde, tako da je mali od palube odradio tek nekoliko sati leta u nekoliko mjeseci. Kad je došao dan da bi mali trebao probati solo, gazda mu je samo stisnuo ruku i rekao „čestitam, pilot si“.

Kažu iskusniji kolege da je letenje u generalnoj avijaciji zadnje „pravo“ letenje. Daleko od toga da piloti koji upravljaju monstrumima od tehnologije i elektronike u komercijalnom zrakoplovstvu, ili nabrijanim vojnim „pilama“, nisu vrh vrhova među svima koji se bave zrakoplovstvom. Tu su tisuće sati i selekcija koju, i uz sav trud, samo rijetki mogu proći.

Odmah u glavu: ako ti je cilj izgledati cool na Facebooku ili Instagramu, biti frajer/ica među prijateljima, biti u stanju baciti na stol Pilot Logbook u birtiji, hodati okolo s Ray Ban Aviator naočalama, kožnom jaknom s krznenom kragnom i Tom Kruz naljepnicama - to nije dobar motiv. Vjeruj.

Jedan od motiva za najbrutalniji humor u okruženju amaterskih pilota (a koliko po forumima vidim, i profesionalnih) su vjerovanja u chemtrails. Ta teorija zavjera je toliko ukorijenjena, a opet toliko blesava, da se sjećam jedne prilike kad je ministrica, u jednoj od prethodnih vlada, blebnula javno nešto na tu temu. Pa je onda skupina profesionalnih pilota zatražila sastanak i došla ubogoj ženi objašnjavati da nije loše suzdržati se od glupih izjava. Srećom pa je konkretna ministrica bila (valjda i sad jest) političarka te je mogla je preživjeti takvu blamažu bez značajnijih emotivnih posljedica u smislu srama.

Ljudi obožavaju kruha bez motike. Tko se sjeća lanaca sreće prije nekoliko desetljeća? Ono kad svi šalju novac prvima na listi i čekaju da na njih dođe red? I onda svoje novce izgube, jer su se obogatili samo osnivači lanca sreće, koji su sebe stavili prve na listu.

Nedavno je povjerenstvo za pravna pitanja Europskog parlamenta pripremilo izvješće koje sadrži preporuke vezane uz Zakon o robotici. Odmah potom je skupina od 38 parlamentaraca podnjela prigovor izvješću, tražeći da se iz njega brišu neke stavke, koje umjetnu inteligenciju priznaju kao odgovorno biće.

Nekad sam znao promijeniti žarulju na faru svog auta. Sada više ne znam. A želio sam znati. Prilikom preuzimanja auta pitao sam ljubazno osoblje auto salona da mi demonstrira. I jesu (zlurado se smijuljeći ispod brka: “evo još jedan optimist“). Tada sam shvatio da za takav zahvat moram rastaviti pola prednjeg kraja, da je tu bezbroj raznih senzora, da uopće nemam alat koji je za to potreban... pa sam odustao. Prihvatio sam da je auto koji vozim sve više upakiran s uslugom održavanja, a da je sve manje predmet kojim raspolažem kako hoću. Prihvatio sam da postanem još malo gluplji u odnosu na svijet u kojem živim.

Svatko u djetinjstvu pokupi nešto. Neki skupe šarlah, neki četiri šava na bradi koji ostaju za cijeli život, neki zamrze ciklu. Ja sam nekako u djetinjstvu skupio Jurkasa. Anđelo Jurkas je jedan lik o kojem bi trebalo napisati knjigu, tako da ću ja slabo što reći o njemu tu u tri rečenice. On je najproduktivnija bitanga na ovom svijetu, čovjek bez jasno definiranog zanimanja, s dva fakulteta.

Drugi nabolji modni dodatak koji sam ikad u životu vidio je ona luda kapa koju je svojevremeno Borna Rajić intenzivno nosila.  Ona zadovoljava sve bitne, ali i one najluđe zahtjeve visoke mode.

S obzirom na posao kojim se bavim i krug ljudi u kojem se krećem, često imam priliku s osobama odgovornima za IT infrastrukturu pretresati najrazličitije teme. Vesela je to družina brojnih interesa, koja je često i prilično vješta u različitim društvenim područjima. Kao što je, recimo, druženje na gastronomski izazovnim mjestima.

Zna se da bednjanski dijalekt ima veze s hrvatskim jezikom koliko i 2 Cellos s ozbiljnom glazbom. Naslućuju se neki zajednički korijeni, ali vidljivo je da su se sve poveznice koje su nekad i postojale  kroz vrijeme pokidale.

Vjerojatno nisam jedini koji je uočio zbrku koja nastaje kad neki pretjerano revni autor teksta, bez obzira radilo se o novinaru ili učeniku koji priprema školski pano, krene „posuđivati“ članke pisane na engleskom jeziku te iznenada milijarde postanu bilijuni. Jer naime, svuda u svijetu bilijun je milijun milijuna, samo u SAD bilijun je tisuću milijuna (što i nije toliko čudno za zemlju u kojoj je svima normalno da stopa ima 12 inča). Pa onda copy+paste učini grubi faul.

Prošli tekst na temu kartičnog je proizveo za mene neočekivan broj komentara, što ljudi iz struke, što laika (u daljnjem tekstu „muggles“) koje tema zanima. Komentari su uglavnom bili pozitivni, čak je i bilo onih koji su pomagali da stilski i pravopisno tekst bude bolji (u daljnjem tekstu „grammar nazi“), osim jednog zlonamjernog kolege koji si je svojim duboko stručnim i krajnje točnim upadicama pokušao priskrbiti moj ručak. E pa dragi kolega, neće da može. Sve objede na svoj račun pojest ću sam.

Nakon dvanaest godina radnog staža provedenog u kartičnoj industriji bio sam uvjeren da sam došao do dvije velike istine. Prvo, da ljudi koji se bave kartičarstvom govore potpuno nerazumljivim slengom struke.

Dok sam bio klinac mediji su imali edukativnu ulogu, u smislu razvijanja znanja i ukusa opće populacije. Redovno smo, primjerice, slušali glazbu Arsena Dedića i Jadranka Črnka te gradili profinjen glazbeni ukus.

U kolovozu ove godine bračni par iz Kalifornije, oboje 41 godinu stari, osuđen je zbog zanemarivanja djece. On je dobio pet godina ona tri. Grijeh im se sastojao u tome što su dvoje djece od 6 i 10 godina držali tri godine zatvorene u kamp prikolici, u nehigijenskim uvjetima, ne omogućivši im odlazak u školu ili bilo kakav normalan život općenito. Nije teško za pretpostaviti, roditelji su to učinili jer nisu imali vremena baviti se djecom, nego su morali razvijati svoje World of Warcraft karaktere do neslućenih moći.